Maks Peč
Rođen je 13. siječnja 1914. u Dugom Ratu, ali je odrastanjem i životom pravi Sušačanin. S ponosom ističe pripadnost Sušaku i to je ponovio na mostu kod Kontinentala, zastajući kod skulpture Janka Polića Kamova s riječima: „Evo mog Sušačanina.“ Školovani je graditelj što mu određuje i profesionalni posao. Poslije Drugog rata gradi mostove, ceste, obnavlja riječku luku. Aktivan je kao sportaš, ali ima veliki interes i za fotografiju tako da prvi put izlaže 1940. godine na 1. Međunarodnoj izložbi umjetničke fotografije Sušak – Fiume. No, kako sam kaže, u Fotoklub Rijeka šezdesetih godina prošlog stoljeća dovodi ga Viktor Hreljanović s kojim provodi noći i noći izrađujući fotografije u Viktorovom improviziranom laboratoriju u stanu. Bio je vrlo aktivan u Klubu do kraja šezdesetih, a jedno kraće vrijeme obnašao je dužnost tajnika i predsjednika Kluba.
Teme njegovih fotografija su uglavnom more – život uz more i na moru. Ova tema posebno je bila poticajna za članove Fotokluba Rijeka jer su šezdesetih organizirali veliku Međunarodnu bijenalnu izložbu pod nazivom More. Maksove fotografije „Podne“, „ Sjena u podne“, „Nosivost 2 tone“, „Trajekt u vožnji“ i „Svitanje“ snimane su iz donjeg ili gornjeg rakursa. Dakle, ne iz uobičajene vizure, a s obzirom na njegovu profesiju to i ne čudi; vidi se da kod fotografiranja ima posebni istraživački pristup pojavnom svijetu. Taj svijet valja sagledavati iz svih vizura kako bi se spoznao u potpunosti.
Maksa Peča sam upoznao kao 95-ogodišnjaka, 2009. godine. Prihvatio je moj prijedlog o počasnom članstvu u Klubu i sudjelovanju na izložbi počasnih članova za Dane sv. Vida.
Koncept izložbe je bio da izložim fotografije starijih članova Fotokluba Rijeka iz perioda kada su bili aktivni u Klubu i nekoliko fotografija koje su trebali snimiti tad u 2009. godini. Maks je nevoljko prihvatio prijedlog uzimajući mi iz ruku ponuđeni mali digitalni aparat. Nakon desetak dana ponovo smo se sreli i uz kavu, dok mi je prepričavao što je sve kupio to jutro, ja sam znatiželjno pregledavao snimke u aparatu. Napravio je prekrasnu seriju fotografija intimističkog ozračja. Pogled iz gornjeg kuta kroz prozor dnevnog boravka. To je niz fotografija u kojima pogled šeta lijevo-desno i uvijek je u prvom planu knjiga na improviziranom stoliću koju on trenutno čita. Scena koja se vidi kroz prozor zahvaća dio dvorišnog zelenila i ulicu. Ulica je dinamična i mijenja se od snimke do snimke; čas je jedan auto, čas neki drugi prolazi. Konstanta prvog plana – otvorene knjige i dinamičnost scene drugog plana, simbolički nam otvara misao o protoku i trajanju.
Dok su Maksove fotografije četerdesetih i šezdesetih godina rezultat vizualnih senzacija iz svakodnevnog okruženja, ove nove su intimističke bilješke njegovih kontemplativnih stanja… Sretni smo što danas u arhivu Fotokluba Rijeka imamo tu seriju fotografija najstarijeg nam počasnog člana uopće, člana koji je snimao tad u svojoj 95. godini života. Valja istaknuti i to da nam je za našu muzejsku zbirku fotografske opreme i pribora poklonio svoj fotoaparat i bljeskalicu.
Borislav Božić
Prosinac, 2013.