TEMATSKI KALENDARI MATE KAIĆA

Galerija Principij, 3. – 14. 7. 2023.

Mato Kaić je rođen 8. listopada 1885. godine u uglednoj obitelji livanjskoga trgovca Ante Kaića.  U rodnome Livnu stekao je osnovnu naobrazbu, potom školovanje nastavlja u Nadbiskupskoj velikoj gimnaziji u Travniku (1896./1899).Nakon treće godine vraća se u Livno gdje uspješno završava četvrti razred Trgovačke škole šk. god. 1900./1901.

Fotografsku kameru nabavio je najkasnije 1902. godine u Beču i u ranoj mladosti se počinje baviti fotografijom. Najstarija sačuvana fotografija Kaićeva opusa datirana je upravo 1902. i čuva se u Arhivu Franjevačkoga samostana na Gorici. Od tada pa do očeve smrti 1913. nesputan obvezama i zanesen umjetnošću često putuje, objektivom istražuje i snima dotad neviđene krajolike, znalački ih bilježi kamerom i otima od zaborava. Upravo u tom razdoblju nastaju prekrasni, sad već zaboravljeni prizori iz okolice Rijeke Dubrovačke (Sustjepana, gradske luke …), Splite i splitske gradske luke, Bačvica, Peristila, prizori s piljaricama na splitskom Voćnom trgu te Sinjske alke. K tomu treba dodati i mnoštvo urbanih i ruralnih livanjskih motiva i brojne portrete i autoportrete.

Nakon nagle očeve smrti krajem 1913. Kaić preuzima dio obiteljskih obveza i usmjerava interese na gospodarenje pilanom koju je unaprijedio suvremenom turbinom. Ni tada fotografiju ne zanemaruje, naprotiv tada nastaju prekrasne fotografije Kupreškog i Livanjskog polja, Malovana, Rilića i usputnih krajobraza. Desetak godina kasnije, kupovinom imanja uz rijeku Žabljak kraj Livna, započinje treća Kaićeva životna faza. Na imanju se bavi voćarstvom i povrtlarstvom koristeći pritom suvremene tehnike navodnjavanja poznate u susjednim razvijenim zemljama onodobne Europe. Kaićeva postignuća u voćarstvu i povrtlarstvu polovinom tridesetih godina XX. st. bilježe splitski dnevnici kao što je Jadranski dnevnik (1934., 1935.), a Hrvatski glasnik, 1940. zabilježio je da Kaić posjeduje lijep voćnjak do 600 voćaka. Neke od Kaićevih fotografija ovjekovječile su trenutke nastale na njegovu imanju kao npr. Berba graha na Matinu podu. Uz iznimnu folklornu i dokumentarističku vrijednost ovaj svjetlopis je s druge strane svojevrstan pečat Kaićeva fotografskog stvaralaštva. Prema riječima Kaićeve kćeri Vojislave to je posljednja fotografija koju je njezin otac snimio 1938. na svojem imanju u Žabljaku. Kaić je umro 25. veljače 1967. godine u 82. godini života. Pokopan je na groblju sv. Petra u Rapovinama kod Livna.

Ako je suditi prema baštinjenim fotografijama, možemo reći da je, poglavito u mlađim danima, često putovao, susretao mnoge ljude, a s nekima je iz toga vremena ostao vezan trajnim prijateljstvom. Osobito je njegovao prijateljstvo s Gabrielom Jurkićem s kojim su ga vezali rodni grad, rano djetinjstvo, školske klupe i ljubav prema umjetnosti.

Kaićevu bogatu ostavštinu od 327 negativa, pozitiva i djapozitiva na staklu darovala je 2007. Franjevačkome muzeju i galeriji Gorica – Livno njegova kći Vojislava Voja. Od tog broja 33 dijapozitiva su u boji. Ranijih godina Voja je svojem rođaku Ivi Kaiću darovala 50 očevih staklenih ploča, koji je za potrebe izložbe ustupio digitalne zapise svih ploča i ostavio ih u trajno vlasništvo FMGG – Livno. Osim staklenih ploča u muzeju se čuva i Kaićeva kamera,  fotografska oprema i dio stručne literature. Sudeći prema sačuvanoj opremi i priboru te kompletima periodike o umijeću fotografiranja educirao se na izvorima.


Marija Tonković

TEMATSKI KALENDARI MATE KAIĆA

Na prijelomu devetnaestog u dvadeseto stoljeće amatersko bavljenje fotografijom bilo je izuzetno popularno u višim društvenim krugovima. Dobrostojeći „hobisti“ odavali su se fotografiji iz strasti, osobnog zadovoljstva. Zbog  privatnog karaktera tih slika, povijest starije fotografije još je uvijek  otvorena pozitivističkim dopunama te je mogućnosti slučajnog otkrivanja nepoznatih djela  koje će ju nadograditi vrlo velika.

Tako je neočekivano iz »anonimne povijesti« izronio jedan dosad nepoznat i opsežan fotografski opus od više  stotina „stakala“  livanjskog fotoamatera Mate Kaića. Razotkrio se uz fotografije i životni okoliš autora kao pripadnika jednog zadivljujućeg i iščezlog „jučerašnjeg svijeta“. Uvid u široki raspon njegovih tematskih i vizualnih sadržaja nameće poticajne  sociološke i psihološke implikacije.

Kaićeve  snimke,  kao i uostalom svaka stara fotografija, ukazuju na prihvaćanje i širenje tog relativno novog medija i usavršavanje njegove tehnike, a time indirektno i na kulturnu pa i tehnološku razinu sredine u kojoj je nastala. Ove nepretenciozne, privatne slike obogaćuju  našu spoznaju  estetskim i dokumentarnim sadržajima. Kroz efemerne fotografske detalje moguće je s margina iščitavati neobično živopisne podatke.

Prakticiranje fotografije uz nužne ekonomske mogućnosti zahtijevalo je i vrhunsku informiranost. Sudeći po sačuvanoj opremi i priboru, te kompletima periodike,  o umijeću fotografiranja instruirao se i napajao direktno s izvora.  U strogom centru Beča, na uglu Grabena i Stefansplatza, u dućanu sveučilišne naklade „Lechner, R. (Wilh. Müller), k.u. k. Hof-Manufaktur für Photographie“  kupio je fotoaparat istog proizvođača, te se pretplatio na njihova izdanja, i kroz njih pratio aktualna kretanja s područja fotografije.[1] 

Na istoj adresi snabdijevao se i ostalim fotografskim priborom.  Po kutijama za fotografska stakla sačuvanim u njegovoj ostavštini razvidno je da je kod njih kupovao tehničke inovacije raznih proizvođača i A Lumiere & ses Fils  kao i Perutzove  i Perorto ploče.  Iz tog razloga posebno iznenađuju mnogobrojni dijapozitivi u boji. Ranim datumom nastanka iznimka su i rijetkost u našoj fotografiji. Tek pomnijom sofisticiranom tehničkom i kemijskom analizom moglo bi se odrediti radi li se o autochromovima ili o Uvachrom procesu u boji. Vjerojatnije je riječ o drugom što se može zaključiti po tekstu na maloj zelenoj naljepnici Perort ploča.   Napominjemo da su oba postupka u smislu izrade tehnički vrlo kompleksna i zahtjevna , ali uzevši u obzir njegovu pragmatičnost na drugim područjima, i posve razumljiva.[2]

Širok tematski i vizualni sadržaja repertoara Kaićevih fotografija restaurira i objedinjuje dvije  osnovne stilsko-tematske koordinate svog doba: realizam programatski i tematski vezan uz nacionalnu sredinu i artizam s umjetničkim pretenzijama. Možemo ih svesti na nekoliko karakterističnih žanrova.

Mnogobrojni rani pejzaži odišu tipično secesijskim plenerizmom – poetskim realizmom  koji odaje autorovu fascinaciju vlastitim okolišem, obiteljskim posjedima i topografijom zavičajnog livanjskog krajolika. Kroz svježu atmosfersku viziju posebno ga intrigiraju odbljesci svjetla na površini vode. Strukturiranom zamisli i odnjegovanom kulturom pokazuje izniman osjećaj za „materiju svjetla“ i količinu prostora, „izrez realnosti“,  dinamiku kompozicije i ritam oblika. Esejističkim pristupom prepoznaje i afirmira genius loci.

U fotografije vlastite obitelji, žene i djece, snimljene uglavnom u interijerima, unosi vlastiti mikrokozmos i izuzetno ih afektivno i toplo interpretira kao mjesta emotivnih slika. Ležerno uhvaćeni u nekoj svakodnevnoj opuštajućoj pozi, fotografije imaju karakter intimnih zapisa; obiteljska druženja, kartanje, biljar. Brojne su snimke tipično ladanjskog ugođaja, kao izvanredna  kronika društvenog  i obiteljskog života uz hedonističko otkrivanje prirode i športa tipičnog za to razdoblje.


Kao njegov kreativni odgovor na sudbinsku povezanost fotografije i stvarnosti grupni portreti odišu neprekinuto živim mizanscenskim izmjenama. Kaić snima portrete građana, seljake u narodnim nošnjama, smještene u vedutama Livna i okoliša. Ostavlja nam vizualne zapise i o ljudima s margine, kao i onima koji su svojim nekonvencionalnim izgledom obogaćivali  kolorit grada. Fotograf im prilazi s posebnom empatijom bez ironiziranja. Zatečene prostore, likove i situacije, ovisno o intelektualnim obzorima i etičkim stavovima, a posebice čuvstvima koje nosi u sebi, oživljuje i obuhvaća na osoban način. Kroz tradicionalne motive, mapirajući etnološke, ali i egzistencijalne probleme, u fotografiju unosi osobni pečat.

Ovo je posebno relevantna baština koja odiše zavičajnošću  i kozmopolitizmom, te upozorava na protočnost tih prostora multikulturalnih veza i miješanih identiteta. Niz snimaka dječačkog akta na konju u pejzažu aktualna je provokacija unutar socijalne komunikacije.

Tek letimičnim pogledom može se naslutiti da je riječ o dragocjenom nalazu. Već pri prvim  pokušajima valoriziranja njegove fotografske djelatnosti, a nadasve kasnijim pomnijim istraživanjima,  Kaić se potvrdio kao pionir  amaterske fotografije u Livnu. Njegovo djelo predstavlja značajan iskorak iz matične sredine u srednjeeuropski kulturni prostor. Tijekom gotovo četiri desetljeća Mate je bilježio svjetlom djeliće prostora i vremena, stvarajući impozantan fotografski korpus,  ali i značajnu kulturnu baštinu. Fotografija nerijetko funkcionira i kao pouzdano pomagalo u određivanju doba realnog postojanja prikazanog. Poznavanje vremena nastanka fotografije, osvjetljava njezin ikonografski i suvremeni joj društveni, a poglavito kulturalni prostor. Stavljanjem fotografija u širi, i asocijacijama plodniji, kulturni kontekst obasjava se i osmišljava povijest iz drugih područja nadgradnje.

Otvoren aktualnim pitanjima života i  u izravnom dijalogu sa svakodnevnim zbivanjima, Kaić mozaikalno  gradi svojevrsne tematske kalendare svoga grada kao nipošto provincijalne enklave. U ponovnoj aktualnosti zajedničkog kulturnog prostora Srednje Europe ovo djelo značajan je doprinos povijesti fotografije i prepoznavanju vrhunski urbaniziranog načina života u Livnu u prvoj polovini prošlog stoljeća.


[1]Lechner’s Mitteilungen photographischen Inhalts“ kojeg je naslijedio „Wiener Mitteilungen photographischen Inhalts“ bio je mjesečnik koji je izdavala Carska i Kraljevska  sveučilišna knjižara R. Lechner. Kao glasilo fotoamaterskih klubova Austrije sadržavao je  članke o praktičnoj fotografiji i vijesti iz industrije. 12 brojeva godišnje je koštalo 4 Krune s poštarinom. Svako izdanje sadržavalo je reprodukcije u svjetlotisku.  Godine 1911. izlazio je dva puta mjesečno koštao je 10 Kruna godišnje. Oglasi u časopisu pružali su dobar uvid u  austrijsko tržište  fotografskih kamera kamera i pribora.

[2] Uvachromefotografija u boji; Od tri negativa separata izvatka fotografije u boji nekog objekta bila su napravljena tri dijapozitiva na filmu sa bromsrebrenom želatinom. U izbjeljivaču pretvorilo se metalno srebro u srebreni jodid. Nakon pranja dijapozitivi su stavljeni u tri različite otopine za bojenje (kromogeno Uvachrome proces u boji je trobojni “dye transfer” proces kojega je izumio dr. Arthur Traube u suradnji s prof. Adolfom Mietheom god. 1904. Ime je dobio po dr. Traubeu (njem. Traube = grozd, lat = uva).  Autochrom postupak izumili su braća Lumiere.

Komentari su zatvoreni.