U organizaciji Ureda Grada Rijeke napravljena je izložba na panoima na Korzu povodom Dana grada Rijeke, tj. za Dan sv. Vida, na kojoj sudjeluju fotoklubovi Rijeka i Color s crno-bijelim fotografijama svaki na po deset panoa. Za naš Klub odabrao sam fotografije koje i sadržajno i na simboličkoj razini govore o dugovječnoj uzajamnosti Fotokluba Rijeke i grada Rijeke, a u ovom kratkom tekstu pokušao sam naznačiti važnost našega Kluba u povijesnom i kulturološkom kontekstu fotografskog stvaralaštava Rijeke.
MOJ GRAD
Što je to Moj grad? Je li Moj grad ispred mene ili sam ja ispred svoga grada. Nisam, ili nismo i nikada nećemo biti jedni ispred drugih. Ovdje mislim na grad i na njegove građane, u ovom slučaju njegove foto kroničare, članove Foto kluba Rijeka. Mi smo jedni u drugima, mi smo u stalnoj simbiozi. Mi smo u kontinuitetu, u krvotoku, na ulicama vlastitoga grada već 125 godina. To kontinuirano prelijevanje životnoga bila grada u pojedinca i pojedinca u grad rezultiralo je stotinama, tisućama fotografija koje svjedoče život ovoga grada. Od samih svojih početaka Fotoklub Rijeka svake je godine priređivao izložbu o svome gradu i evo nas i ove godine sa serijom crno-bijelih fotografija nastalih u proteklih sedamdesetak godina. U ovo posljednje vrijeme svojim angažmanom, stručnim programom, svježim i originalnim idejama prerasli smo uobičajeni, klasični format fotografske udrugu i postali smo Centar za kulturu fotografske slike u kojem djeluje klub, Galerija Principij, Muzejska zbirka fotografske opreme i pribora, Biblioteka fotografske literature, Sekcija ljubitelja analogne fotografije i starih fotografskih postupaka, Sekcija mladih i e-Muzej riječke fotografije. I sve ovo nabrojano organizirali smo uz pomoć građana našega grada, a i na dobrobit tih istih naših Riječana. Ponosni smo na naše prethodnike koji su nam ostavili sjajno nasljeđe i mi sada s najvišom odgovornošću, ponosom i dostojanstvom fotografiramo ovaj grad i idemo dalje.
Borislav Božić, prof.
Predsjednik Foto kluba Rijeka
MY HOME TOWN
What is My Home Town? Who comes first, My Home Town or myself? I, or we, never have that precedence, nobody does. I have on my mind the city and its citizens, in this case its photo chroniclers, members of the Rijeka Photo Club. We are part of each other, living in constant symbiosis. We have been living in continuity, in the bloodstream, on the streets of our own city for 125 years. This continuous over pouring of city’s life into the individual, and the individual into the city has resulted in hundreds, thousands of photographs testifying city’s life. From its very beginnings, the Rijeka Photo Club has been organizing every year an exhibition about its city, and here we are this year with a series of black-and-white photographs taken in the past seventy years. Recently, based on our engagement, professional programmes, fresh and original ideas, we have outgrown the usual, classical format of a Photographers’ Association and become the Centre for the Culture of Photographic Image in which the Club, the Principij Gallery, operates; as well as the Museum Collection of Photographic Equipment and Accessories, Library of Photographic Literature, Section of Analogue Photography and Old Photographic Procedures Lovers, the Youth Section and the e-Museum of Rijeka Photography. We organized all of it with the assistance of the citizens of our city, and we made it for their benefit. We are proud of our predecessors who left us a great legacy and we are now photographing this city with the highest responsibility, pride and dignity, making steps forward.
Borislav Božić, prof.
President of the Rijeka Photo Club
FOTOKLUB COLOR
Ovo je tekst i kolekcija fotografija kojom se predstavljaju
Što je Rijeka? Je li ona stara dama koja se uljepšava za svaku prigodu. Ona koja stalno oblači neko drugo ruho, glumi, napadno se šminka da sakrije bore. Šarena poput slika barba Voje Radoičića, ili karnevalske povorke u doba karnevala. Crvena poput zvijezde koja je za vrijeme EPK sjajila na riječkom neboderu, crna kada su tu istu zvijezdu neki drugi željeli skinuti. Je li to grad koji uporno krpa i obnavlja svoje fasade. Jesu li to dvije dizalice-svjetionici-svjedoci, što noću šalju obojane svjetlosne zrake s Molo longa, kako bi svjetlom privučeni brodovi znali gdje treba vezati cimu. Najljepši pogled na grad, onaj odlazeći, brodski osmijeh s palube dali smo šetačima i turistima. I neka smo.
Valja nam razmaknuti oblake. Okačiti zvijezde povrh drvoreda na Rivi. Polijepiti mjesečinu na prozorska okna, nek’ zrcali se na mokre ulice. Mi ne biramo svoje snove, posuđeni su nam da ih sanjamo i vratimo sjećanju kao rezultat proživljenih iskustava. Mlada je vrela duša bila puna žeđi. Ova stara budi se i sanja o hrabrom putovanju budućim oceanom. Pokušavam napraviti usputni foto album grada. I znam, i ne znam, može li se ta Rijeka, taj grad sv. Vida tek tako fotografirati. Fotografije što ih nudimo oku na ocjenu nemaju težinu istine, one su samo puka refleksija, miks generacija i spoznaja. Niz sekvenci, niz utisaka, niz iskustava. Grad su ljudi.
Ivica Nikolac, prof.
What is Rijeka? An old lady who makes herself beautiful for every particular occasion? The one who constantly changes her clothes, plays various roles, puts on thick layers of make-up to hide her wrinkles? Colourful like the paintings of Vojo Radoičić, or the parade during the Carnival? Red like the star that shone on the Rijeka skyscraper during the European Capital of Culture event; and black when some people wanted to take it off? Is it a city that persistently patches up and renovates its facades? Is it two cranes/lighthouses/witnesses that at night send coloured light rays from the Molo Longo breakwater, so that light-attracted ships know where to tie the rope? We gave to walkers and tourists the most beautiful view of the city, the departing one, a ship’s smile from the deck. Well done!
We need to set apart the clouds. To hang the stars above the tree-lined waterfront. Paste the moonlight on the windowpanes and let it reflect on the wet streets. We do not choose our dreams; they are lent to us to dream and to bring back to the memory as a result of experiences made. The young boiling soul was full of thirst. The old soul wakes up and dreams of a brave journey over the future ocean. I am trying to make an incidental photo album of the city. I know, or maybe I do not, that Rijeka, the city of St. Vitus can be photographed just like that. The photos we offer to the eye for evaluation do not have the weight of truth; they are just a reflection, a mix of generations and perceptions. A series of sequences, a series of impressions, a series of experiences. The city is the people.
Ivica Nikolac, prof.
