Izložbu smo otvorili u petak, 26. 1. 2024.
ČOVJEK 2024.
Čovjek? Kako odgovoriti što je, odnosno tko je čovjek? Je li uopće moguće u jednom dahu izreći ili protumačiti tko je on? Je li uopće moguće slikom, fotografskom slikom protumačiti ili interpretirati što čovjek jest? Teško, vrlo teško, ali može se dati misao, naznačiti ideja kako to personalno doživljavamo i u konačnici tumačimo to biće koje zovemo čovjek. Zadaća je vrlo zahtjevna i izazovna, i pored te i takve težine ipak se na naš natječaj Čovjek 2024. odazvalo 150 autora iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Sjeverne Makedonije, Bugarske, Nizozemske, Njemačke, Italije i Južnoafričke Republike s 818 fotografija. Ovo je bila prilika da autori „izmjere“ koliko mogu svojim kreativnim duhom tumačiti ovu nesvakidašnju temu. Dakle, čovjek je prisutan na fotografijama različitih provenijencija pa imamo pejzažne, ulične, portretne itd. Ali, čovjek kao tema je sasvim nešto drugo, jer sada treba tumačiti čovjeka, a ne ulicu ili pejzaž u čijem se kontekstu on pojavljuje.
U prvom, drugom, trećem pregledavanju svih prispjelih fotografija dojam je da je čovjek vrlo usamljen iako je njegova sociološka odrednica društvenost. Je li doista danas čovjek osamljen ne znam, mada mi se čini da jest. Ovako životno, dnevno, iskustveno promatrano i bez ikakve znanstvene potkrjepe mislim da čovjek jest sam, i to jako sam. Sam je u odnosu na drugoga čovjeka, ali nije prepušten sam sebi; za to su se pobrinuli kreatori globalnih ideja. I kakvog čovjeka oni žele? Žele ga u virtualnom svijetu, žele ga odmaknuti od stvarnosti i dobrim dijelom su uspjeli. Ponudili su mu ove suvremene „igračke“: savršeni mobiteli, televizori sa stotinama raznorodnih programa, komunikacijske platforme (pogrešno nazvanim) društvenih mreža. Prije bi se trebale zvati mreže za odljuđivanje, raščovječenje ili, najblaže rečeno, mreže ili platforme za vježbanje samoće ili vježbanje iluzije života, no tu smo gdje jesmo. Pomalo je tužno gledati, prelistavajući ove fotografije, koliko je čovjek usamljen. Manji je broj autora na fotografijama prikazao ljude u međusobnim odnosima: čovjeka u korelaciji s drugim ljudima, čovjek u njegovoj punoj dimenziji. Možda baš fotografije ovoga natječaja odražavaju kakvo je stanje stvari u realnom životu. Ako je to tako, onda ovaj natječaj možemo prevesti i kao kakvo neformalno istraživanje o stanju čovjeka. Doduše, nije sistematsko i plansko, da ne kažem znanstveno, već je više ad hoc i u području je umjetničkoga, ali ipak dijelom svjedoči današnjicu, današnje stvarno stanje.
Za izložbu sam odabrao 111 fotografija od 111 autora, od svakoga autora po jednu. Od ovoga izložbenog paketa odabrao sam devet fotografija za pohvalu i to: Tina Kovač, Iz daljine, Hrvatska; Biserka Dunić, Bez riječi, Hrvatska; Thea Pavlin, Izložba o čovjeku 2, Hrvatska; Liliana Resnick, Razgovor, Hrvatska; Dario Apostoli, Mühlemattstrasse 33 Pills, Italija; Gugulethu Ndlalani, Belonging, blinded choices, Južnoafrička Republika; Mpumelelo Buthelezi, 2 ukhuzihlukanisa Isolation photography 05, Južnoafrička Republika; Dušan Živkić, Feeding, Srbija; Željko Novaković, Pogled, Hrvatska. Vodio sam se osnovnim načelom da odabrane fotografije budu i u kreativnom i u formalnom smislu originalan autorski rad. Pravilima natječaja predviđene su tri pohvale, ali zbog velikoga broja izuzetnih radova „prekršio“ sam pravila i pohvalio sam devet autora. Ne žalim zbog toga jer sam to napravio na dobrobit autora.
POHVALJENI AUTORI
DIPLOME SU DOBILI
Diplomu sam dodijelio Damiru Borasu, autoru iz Bosne I Hercegovine za fotografiju Život. Slika žene koja nosi dijete u naručju silno me podsjetila na fotografije Dorothee Lang, američke fotografkinje, koja je snimala bijedu i muku američkih najamnih radnika tridesetih godina prošloga stoljeća. Dakle, Život koji je „uhvatio“ g. Boras odražava tugu, skrušenost majke koja hoda noseći u naručju dječačića koji jede koru kruha. Po frizuri, odjeći i cijelom izgledu majke i djeteta zaključujemo da fotografirana žena pripada vrlo skromnom socijalnom statusu, da ne kažem da je na dnu društvene ljestvice. Uboga žena hoda prema nama i to je afirmativni hod, makar se nadam, jer ide prema promatraču, prema čovjeku. Izlazi iz zamućenoga konteksta kakvog uglađenog restorana, ili terase, ili prestižnoga kafića. Taj kontrast između neoštroga dijela fotografije na kojem se razaznaju posjetitelji u opuštenoj atmosferi druženja uz piće i oštroga plana na kojem je žena shrvana neimaštinom, dovoljno nam daje sliku života i svijeta danas.
Fotografija Vremenska crta autorice Sadike Bajutti iz Hrvatske dobitnica je nagrade – Diplome. Postarija žena stoji ispred prozora na kojem su zalijepljene osmrtnice i, čini mi se, posebnom pažnjom pregledava, čita imena umrlih; onih koji su nedavno otišli s ovoga svijeta pa možda prepoznaje i imena sebi bliskih osoba ili samo čita imena kao činjenicu da je netko bio, a više nije. Upravo ta nevidljiva veza između promatračice i nalijepljenih osmrtnica snažno svjedoči o vremenskoj crti, o crti koja je neumoljiva i koja u svojoj stalnoj kretnji jedne donosi, a jedne odnosi s ovoga svijeta. Pita li se ova starica ili pitamo li se mi promatrači ove Sadikine Vremensku crtu gdje je naša životna crta, odnosno kada i gdje se završava.
Treću diplomu, ravnopravnu s prethodne dvije, dodijelio sam Dijani Galjanić iz Hrvatske za fotografiju Žena stvara život. Da, žena i u stvarnom i u prenesenom smislu stvara život. Fotografija prikazuje mladu kiparicu koja teškim čekićem i kiparskim dlijetom oblikuje snažni muški torzo. Prostorna slojevitost kompozicije te blago iskrivljeni rakurs na simboličan način odražavaju svu muku i kompleksnost nastajanja ili stvaranja čovjeka po vlastitoj zamisli umjetnika, u ovom slučaju umjetnice. Zamišljena kompozicijska linija koja cijeli sadržaj vrlo čvrsto drži na okupu polazi iz lijevoga gornjeg kuta, prolazi preko lica skulpture mlade žene i klizi niz kiparičinu desnu ruku s čekićem do dlijeta i točke pleksusa gdje se zakreće i nastavlja streloviti uspon preko torza Apolona ili ovovremenog muškarca do slike ženskog akta visoko postavljenog na zidu. Autorica Galjanić vrlo je mudro odabrala kut snimanja tako da je kompozicija u izuzetnom suglasju s temom i radnom atmosferom kiparičinog ateljea.
PRVA NAGRADA – NAGRADA ĐOKO MILEKIĆ
Nagradu „Đoko Milekić“, tj. prvu nagradu na ovoj izložbi Čovjek 2024., dodijelio sam Ivani Pavlović iz Hrvatske za fotografiju Pradjed Franjo, a na njoj čovjeka nema. Zašto? Fotografija je jednostavna po svom sadržaju, velika po ideji i poruci. Idemo je korak po korak „pročitati“. Donji i lijevi dio kadra zauzima krevet na kojem su na kupu naočale i daljinski upravljač TV-a, a gornji i desni dio kadra zauzima razgrnuta zavjesa koja otkriva dio prozora ispred kojeg je stolica i na nju je oslonjen štap. To je vidljivi sadržaj fotografije. Što je u ovom vidljivom nevidljivo, a prisutno je? Posteljina namreškana, zgužvana taman tako kao da se netko ovaj čas dignuo i izašao iz prostora snimljene scene. Daljinski upravljač govori da je televizor tu ispred kreveta, u onom dijelu sobe koji nije stao u kadar. Na jastuku je jastučić, nadjastuk koji pomaže osobi koja leži da s glavom bude u povišenom položaju kako bi lakše gledala program. Štap oslonjen o stolicu svjedoči da tu živi starija osoba koja se otežano kreće. I kada pročitamo naziv fotografije Pradjed Franjo, a za nekoga tko je pradjed podrazumijeva se da je u ozbiljnim godinama, tri su generacije ispred njega, logičan je i sav ovaj inventar sobe i njegov raspored. I eto sobe u kojoj živi i u kojoj se snažno osjeća osobnost te starine – pradjeda. Osjeća se i vidi sudbina čovjeka Franje. Franjin život u ovoj sobi u korelaciji je između dvaju prozora – jednoga stvarnog kroz koji dolazi svjetlo i kroz koji se prozračuje prostor, a drugi je „prozor u svijet“, televizor s nebrojeno mnogo programa koji pradjedu krati duge dane. Fotografirana scena na sve strane kipti i odiše prisutnošću starine Franje, prisutnošću čovjeka iako sam čovjek nije u kadru. Dakle, fotografija je i u formalnom i u idejnom smislu impresivna i na najvišoj je kreativnoj razini u interpretaciji zadane teme čovjeka.
Ovo je druga godina zaredom kako raspisujemo natječaj na temu čovjeka i potvrđuje se izuzetan interes autora tako da ćemo i dalje nastaviti propitivati suštinu čovjeka koliko to fotografija kao medij može.
Cijela izložba
