U ovu kategoriju prijavilo se najmanje autora, a to je i razumljivo s obzirom na status ove kategorije. Proces stvaranja, kreiranja je individualan i odvija se različitom dinamikom i unutarnjim angažmanima svakoga autora ponaosob. Oslobođenost svih balasta i poniranje u temu sa svim onim što autor ima, tj. nosi u sebi, rezultira dobrim ili još boljim umjetničkim djelom. Dakle, umjetnički status sabire u sebi sve, a „sve“ je cijeli svemir. Zar tako nešto veliko kao svemir može stati u čovjeka, u tu sićušnu jedinku koja je dio toga istog velikog, nesagledivog svemira? Može. Može i zato je povijest puna sjajnih remek-djela u svim područjima ljudskog stvaranja.
Na prvo mjesto u ovoj kategoriji biram seriju fotografija nazvanih Izvrnuta realnost autorice Vere Jurić. Svom osnovnom sredstvu, svom fotoaparatu dodaje, odnosno ispred objektiva stavlja kojekakve staklene pripravke koji proizvode ove razlivene, razvučene, uzgibane scene grada i tako dobiva ovu nerealnu situaciju ili kako to ona imenuje Izvrnutu realnost. Autorica je na vrlo suptilan način i jednostavnim sredstvima, slikarski i fotografski ispričala impresivnu i primjerenu priču o životu grada u „pomaknutom korona vremenu“.
Pohvaljujem Slavku Pavić, Ivanu Keser, Pavla Totha, Marija Beganovića, Silviju Butković, Rebeku Legović.
Vera Jurić
PRVA NAGRADA
Moja je ideja bila prikazati fotografijom trenutak, vrijeme, situaciju u kojoj smo se iznenada našli. Fotografije su snimljene na početku perioda izolacije. Ideja mi je “kliknula” odmah, čak sam odmah imala i naziv te kolekcije i nisam promijenila mišljenje do danas. Pokušala sam prikazati jedan dan, od jutra do večeri, sasvim običan dan, a toliko promijenjen, izvrnut, u vrijeme korone! Tako sam ja doživjela i još proživljavam ovo vrijeme izolacije.
Slavka Pavić
POHVALA
Mali radijus kretanja – izazov.
Melani Vrdoljak
POHVALA
Napravila sam autoportrete. Ideja mi je bila više povezana s introvertima nego s aktualnim događajima i pokušala sam što više pozadinu i okolinu modela da bude bijela, crna, plava da bi se činila hladnom, dok sam model namjerno obukla u crvenu, dakle toplu boju kako bih naglasila društvenu prirodu ljudi.
Jelena Tomić
Htjela sam prikazati mogući scenarij koji nas čeka ako nastavimo iskorištavati Prirodu. Stoljećima se naša civilizacija tehnološki razvijala koristeći Zemljine resurse, a pritom ne poštujući zakone Prirode. I dok je taj razvoj bio umjeren, Priroda je mogla zaustaviti negativne posljedice. Međutim, nastupilo je vrijeme kada će se život na Zemlji bespovratno promijeniti i uvjeti u kojima smo dosad živjeli više neće postojati. Ovom fotopričom sam prikazala samo mali segment tog budućeg života: postturizam. Ljudi će i dalje ići na praznike, međutim umjesto ležanja na plaži s bijelim pijeskom u sjeni borovine, na raspolaganju će im biti destinacije apokaliptičnog izgleda ljudskim djelovanjem uništene Prirode. Također zbog industrije, bioloških ratovanja među zemljama zrak više neće biti siguran za udisanje te će se morati nositi maske.
Otkucavaju nam zadnji sati. Ako ne uložimo sva naša saznanja i promijenimo način i kulturu življenja te započnemo živjeti u skladu s Prirodom, život na Zemlji kakav smo poznavali više neće biti moguć.
Tamara Bilankov
Tjedan u kamilici
Opaka slutnja od opasnost širenja zaraze korona virusom proširila se na razne načine u okrilje domova i raširila se našim mislima. Svakodnevno primamo tisuću informacija o tome što je opasno, zašto trebamo posebno paziti na sebe te što i kako trebamo raditi da se dobro zaštitimo. Korona virus u našoj je generaciji pustio korijenje, a uz njega u vrtu emocija izrastao je i strah od nestabilnog tla-potresa te svježa ideja o brzom letu asteroida pored Zemlje – tek toliko da nas podsjeti kako se nalazimo u mističnom i nepreglednom svemiru. U tom emotivnom požaru mir pronalazim u šalici kamilice kroz koju ne hladim samo tijelo već i um pronalazeći nove fiktivne svjetove uz pomoć prpošnih žutih cvjetova. Svakog dana u tjednu popijem jednu šalicu ugodne čarolije na svom balkonu. Fotografije prikazuju sedam dana karantene kroz razne konstrukcije kamilice na danjem svjetlu mog zagrebačkog balkona. Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, subota i nedjelja utopljeni su u kamilicu u konstrukciji raznih fotoekspozicija.
Jasmin Krpana
Doručak u doba izolacije / fotografija inspirirana slikom “Doručak na travi” no zbog korona epidemije na fotografiji je samo jedan model sa slike. Projekt je zajednički rad fotografa Jasmin Krpana i konceptualne umjetnice NERO
Ivana Keser
POHVALA
Hodanje unatrag (Walking Backward), dnevnički zapisi iz šume: ožujak-travanj, 2020
Vjeruje se da vježba hodanja unatrag ima svoje korijene u Kini. Prema nekim tvrdnjama 100 koraka unatrag jednako je 1000 koraka koje napravite unaprijed. Mitološka bića i besmrtnici hodali su unazad na putu oko svijeta. Serija fotografija nastala je u park-šumi Jelenovac pored kuće, u vrijeme zalaska sunca nakon radnog dana. Skupne šetnje s najužom obitelji i psom, samotne šetnje šumom, zamijenile su sve oblike kretanja gradom. Hodanje unatrag odnosi se na limitirane uvjete kretanja, hommage je to kružnom hodanju Xaviera de Maistrea u knjizi: Putovanje po mojoj sobi (1790), koju je napisao dok je služio kaznu zbog dvoboja, zatvoren u sobi četrdeset i dva dana (sukladno razdoblju zabrane socijalnih interakcija za vrijeme Covida 19). Hodanje unatrag nastavak je projekata: Razmišljanje i hodanje, Solvitur ambulando, Idem u šumu dok je nisu posjekli…, Weekend Art: Hallelujah the Hill.
Nenad Roban
Samoizolacija
Kada su početkom siječnja doprle do nas prve vijesti o zastrašujućem virusu koji je poharao Wuhan, ležerno smo razgovarali o fenomenu virusa i prisjećali se sadržaja filmova, knjiga i glazbe (npr.“Language is a virus“ Laurie Anderson) koji su se bavili tom tematikom. Svaki sljedeći tjedan ponovno bi se vratili komentarima o virusu polako uranjajući u atmosferu koja se neminovno uvlačila u našu podsvijest, ne znajući da ćemo uskoro morati stvoriti svoj stav o tom fenomenu i pokušati interpretirati naš doživljaj tog izuzetno snažnog događaja. Na način na koji, na primjer, ratne situacije imaju svoje posebnosti tako je i ova s virusom stvorila nekoliko njih koje su vrijedne umjetničkog izraza, poput izolacije, neizvjesnosti, preispitivanja vrijednosti i ograničenja itd.
Početkom ožujka teški olovni oblak sumnje u sigurnost naše zajednice već je bio nad nama, a ideja o umjetničkom izričaju doživljenog se počela ostvarivati te je buknula u trenutku kada je svima obznanjeno: ostanite doma. Svojim radom želim pokazati kako doživljavam situaciju koja je dosada nedoživljena, neuobičajena, nezamisliva i vremenski neizvjesna.
Biljana Knebl
Dvanaest fotografija u prilogu nose naziv Sea Salt 1 – 12, a nastale su paralelno sa serijom akvarela koje radim. Kako na nekim akvarelima pomoću krupne morske soli stavljene na još svježu boju dobivam razne efekte, uočila sam lijepe detalje radeći na njima. Budući da mi je fotoaparat stalno nadohvat ruke, krenula sam snimati te detalje pomoću makroobjektiva i fotoaparata na stativu pored radnog stola.
Priložene fotografije nastale su između 18. 4. i 8. 5. 2020. u mojem studiju.
Pavao Toth
POHVALA
Sve boje grada
Fotografije „Sve boje grada“ su nastale u specifičnoj atmosferi straha od nepoznatog i nevidljivog.
Hodajući praznim gradom i uz grad, moj pogled su privlačili klinički čisti motivi i kontrastne boje, kao obrambeni refleks od tužne crno-bijele stvarnosti. To je bila svojevrsna terapija za duh i tijelo.
Mario Beganović
POHVALA
Užas praznine
Odustvo. Nestanak. Izostanak. Praznina koja ispunjava jezom. Lica kojih nema. Koraci koji se ne čuju. Zvonjava tramvaja koja ne odjekuje. Grad bez ljudi nije grad. Ljudi bez ljudi nisu ljudi. U vremenu epidemije koja kao nuspojavu ima strah od dodira i strah od blizine, nijemi svjedoci stanja grada i njegove svijesti jesu fotografije koje neostvareni dodir pretvaraju u pogled koji se proteže po neuralgičnim točkama grada. Ne snalazi se bez poznatih orijentira na koje je naviklo. Taj pogled ne ulijeva nadu. On je i ne nalazi u toj praznini i odsustvu. Taj pogled pokazuje gdje nam je danas mjesto. Izvan grada. Iza zidova i gradskih bedema. Na biciklu, možda. Tamo gdje će biti dobro, kako najavljuje posljednja fotografija koja na kotačima bicikla donosi okretaje optimizma.
Dubravka Kanjski
Sve je isto, kažu, gore i dolje, makro i mikro, unutarnje i vanjsko… Naglo zaustavljanje života na kakav smo navikli oslobodilo je vrijeme i energiju za bolje razumijevanje ovog principa. Omogućilo je odmak od svakodnevne rutine, bolje slušanje, bolje promatranje svijeta i samoga sebe. Skučeni prostor stana postao je predmetom kreacije i istraživanja.
Zapažajući svjetlost, odraze i sjene koje rade lusteri u mom stanu, otkrila sam planete i daleke galaksije, Mliječnu stazu i energetska zračenja, Sunce, Mjesec i mjesečinu… Cijeli svemir! Oblici se ponavljaju, sve je isto, primijetila sam i zabilježila to fotoaparatom.
Silvija Butković
POHVALA
Glasna tišina
U ovom teškom vremenu, u strahu od virusa covid 19, trebalo je pronaći sebe, činiti ono što nas raduje, što nas pretvara u sanjare. usmjeriti misli prema umjetnosti. Kako je samoća dio našeg života u kojem postojimo samo mi sa samim sobom, posegnula sam za bojama prirode koje su mi sivoj svakodnevnici udaljavanja od ljudi darovali neku novi dimenziju. Jezersko ogledalo presvučeno paletom žute vraćalo je energiju, osjećaj slobode, nesputanosti i novih fotografskih nadahnuća. Slavonija me je primala u naručje svakog popodneva, poklanjajući mi svu svoju raskoš, otvarala putove do oblaka i nepregledno zelenilo žitnih polja. Pjev ptica više je nalikovao koncertu, a glasanje gusaka, žaba i čaplji utisnulo je osjećaj pripadanju zelenom i mirisnom. Postajala sam svakim dijelom sebe posebna, postajala sam sanjar nedosanjanih snova. Sav taj raskoš prirode osjetih kao „glasnu tišinu“ koja je zaustavila vrijeme uronjeno u strah. I zato velika hvala prirodi na ovoj fotoriznici sretnosti koju mi je nesebično darovala, a koju mogu podijeliti sa svima vama.
Branimir Ritonja
Moj poklon
U vrijeme pandemije radnici u trgovinama, ugostiteljstvu, perkarnama, bolnicama… rade i po 12 sati. Kolekcija je poklon i zahvala svima koji rade za nas i naše dobro.
Cijelo vrijeme rada trebaju imati zaštitnu masku. Meni smeta kada je nosim nekoliko minuta.
Mirko Menalo
«40-i DAN»
Prisilno mirovanje u kući tijekom 40 dana izgledalo mi je kao neki nestvaran san, kao neki SF film koji sam već negdje davno gledao. Budući da je TV bila glavni izvor vijesti u svezi pandemije – to sam 40-og dana osjetio potrebu da trajno obilježim taj dan snimkama s TV-a o stanju i o zbivanjima u zemlji i inozemstvu.
Suzana Pinjuh
Pandemija, stagnacija, karantena, izolacija, usamljenost ili osamljenost, smisao ili besmisao. Čekanje, nestrpljenje, nadanje, ljubav, bol, sreća, razočaranje, udahni, izdahni, budi strpljiv, miruj, razmisli, pokreni se. Vjeruj u sebe. Spakiraj se, putuj, upijaj nove svjetove, upoznaj nove ljude, čarolija je u različitosti, različitost je začin života. Svi mi u nekom segmentu svog života čekamo, nadamo se, vjerujemo u bolje sutra. Svi smo ponekad putnici vlaka koji nikad doći neće. Zato postoji nada i vjera, treba vjerovati u sebe, gurati dalje bez obzira na sve. Vrijeme je relativno, godine su samo broj, svijet je paleta boja, sve ih trebaš vidjeti. Putuj, nemoj stajati u mjestu, ne okreći se, rasti, cvjetaj, budi tužan, budi sretan. Budi miran kada treba i nemiran kada zatreba. Ne stagniraj, daj sve od sebe, život je neobično putovanje. Putuj, skitaj…
Nenad Martić
Nekako mi se čini da cijela situacija oko pandemije ima i neke pozitivne nuspojave. Kao da nas je preporuka da što manje izlazimo iz kuće vratila u neko davno prošlo vrijeme. Ostani kod kuće, slogan koji kao da je zbližio ljude koji godinama žive u istim prostorima, a tako malo vremena provode zajedno. Ljudi su se okrenuli svojim najbližima i odjednom shvatili da je ta vrsta komunikacije zamrla i da je skoro zauvijek iščezla. Ljudi su počeli razgovarati jedni s drugima i slušati jedni druge. Počele su se igrati društvene igre i čitati knjige. To me podsjetilo na moju mladost kada sam često znao biti bolestan. Krevet bi bio kao neki otok odvojen od ostatka zdravog svijeta. Čim bi temperatura popustila, majka bi mi donosila igračke da skratim vrijeme, da zaboravim na bolest i da uživam u svijetu igračaka i mašte. Zato sam naš bračni krevet pretvorio u polje za igru i opuštanje, nogometno igralište, stol za ping-pong, školicu ili piknik.
Rebeka Legović
POHVALA
Prozorište
Svakoga jutra budila sam se pored ovog prozora. Jednoga jutra ovo su bili prizori moga prozorišta.
Danijela Macura
Igra sjenki
Konceptu sam dala naziv Igra sjenki jer bilježi upravo to – igru vlastitog odraza na zidu stana koji u vrijeme zalaska sunca postaje obojan zlatnim i narančastim tonovima.
U ovo neobično vrijeme, koje smo uglavnom morali provoditi unutar četiri zida, odlučila sam da upravo zid posluži za ovu fotografsku igru koja se sastoji od 12 autoportreta kroz koje propitujem odnos prema samoj sebi, jer nas je odsječenost od socijalnih kontakata stavila u poziciju da najviše vremena provodimo „razgovarajući i družeći se s nama samima“ te da možda preispitamo vlastiti poredak vrijednosti, odnosno da uvidimo važnost i ljepotu u naizgled malim svakodnevnim stvarima – pa nek se radost igre odrazi na svijet oko nas.
