Izložba fotografija Stanislava /Stanka/ Gilića, uvaženoga i poznatoga riječkog alpinista
Stanislav /Stanko/ Gilić
1932. – 2017.
Rođen je u Sumartinu na Braču 16. 2. 1932. godine. Djetinjstvo i nekoliko razreda osnovne škole provodi u rodnom mjestu. Kasnije školovanje nastavio je u Splitu gdje završava srednju školu. Već u školskim danima pokazuje veliki interes za planinarenje i prva iskustva stječe na Mosoru i Biokovu. Nakon završetka srednje škole, u potrazi za poslom, stiže u Rijeku i tu ostaje do kraja života. U Rijeci završava studij geografije na Pedagoškoj akademiji. Kao izvrstan student na Akademiji se i zapošljava kao asistent na Odsjeku geografije. Kada je Akademija transformirana u Pedagoški fakultet, a kasnije u Filozofski, Stanko je završio i studij kroatistike i od tada je radio u fakultetskoj knjižnici. Posebna interesna područja, kao trajna preokupacija, bile su mu onomastika i toponomastika iz kojih je objavljivao različite priloge u stručnim izdanjima.
Stanko je izvrsno spojio proučavanje zemljopisnih pojmova, nazive planina, voda, područja, imena osoba i obiteljskih imenasa svojom redovnom alpinističkom aktivnošću. On nije bio samo aktivni alpinist, nego je i pisao vrlo korisna i poučna štiva kao što su planinarski vodiči: Anića kuk i Ćuk, Mali planinarski terminološki rječnik, Alpi Giulie Orientali, Paklenica, Kozjak i brojne putopisne i stručne članke koje je objavljivao u časopisima Planinarski list, Naše planine i Hrvatski planinar. Ne samo da je pisao već je bio vrsni instruktor i predavač u mnogim alpinističkim i planinarskim školama.
Dobri poznavatelji njegova života kažu da se preselio u Rijeku da bi bio što bliže Dolomitima koje je kao iskusni i strastveni alpinist najviše istraživao pa često njegovi prijatelji, alpinisti, taj dio Dolomita zovu Stankovi Dolomiti.
Pored redovitog bavljenja fotografijom vrlo je uspješno crtao i slikao tako da je za života imao i nekoliko slikarskih izložbi.
Umro je u Rijeci 24. 08. 2017.
ČOVJEK PLANINA
Dvije strasti odredile su Stankov[1]život – fotografija i planina. Može se reći i planina, i fotografija, i jedno i drugo istovremeno se odvijalo i živjelo u Stankovoj realnosti i bilo je sveprisutno; fotografija po naravi tehnologije, a planine po geografskoj datosti. Sjedinjenje fotografije i planine u njegovu životu nije ništa neobično jer povijest potvrđuje da su prvi pejzažni fotografi bili planinari ili, pak, prvi su planinari bili istovremeno i prvi pejzažni fotografi.
Odlazak u planinu podrazumijeva i psihološku i fizičku pripremu, pripremu duha i tijela, ali i ozbiljno poznavanje i povjerenje u svu tu silnu opreme za penjanje. Uz ovu alpinističku opremu obavezan dio Stankova inventara bio je i fotografski aparat. Niti na jednom putovanju ili alpinističkoj aktivnosti nije izostao ovaj dragocjeni mu dodatak. Dakle, njegov alpinistički život podsjeća me na braću Seljan jer je i kod njih obavezni dio prtljage koju su nosili na svoje ekspedicije također bio i fotoaparat.
Nema ništa neobično u ovoj Stankovoj fotografskoj i alpinističkoj aktivnosti. On je bio i izvrstan alpinist i fotografski autor, a ova izložba svjedoči o njegovu vrlo visokom razumijevanju medija fotografije.
Sve fotografije nastale su u analogno doba i snimljene su na crno-bijelom filmu. Za ovu prigodu filmovi su skenirani i s njih su urađene fotografije s punog formata negativa, a to je inače praksa kada autor nije u mogućnosti kontrolirati izradu pozitiva.
Iako su negativi digitalizirani, iz njihove obrade vidimo da je Stanko i u tom fotografsko-tehničkom dijelu bio izvrstan i dobar poznavatelj fotografskoga zanata. Pravilno su eksponirani i kasnije laboratorijski obrađeni, tako da su sada s njih, bez problema, napravljeni vrlo kvalitetni „printevi“.
Kada pogledamo fotografije ovako zbirno, nesumnjiv dojam je Stankov vrlo visok estetski osjećaja za prepoznavanje motiva i kompoziciju kadra. Način kadriranja i odabira motiva svjedoči da on nije slučajni gost planina, već izuzetni poznavatelj tog ambijenta u svoj njegovoj kompleksnosti. Baš zbog izvrsnog poznavanja ćudi planine odnosio se spram nje sa strahopoštovanjem. I nas ovim kolopletom planinskih motiva vrlo suptilno uvodi u prostore uživanja, a i istovremeno upozorava na nenadane ćudi ovih zagonetnih i monumentalnih planina. Planinari i alpinisti će svakako drugačije čitati ove slike i uživati u njima, za razliku od nas koji smo samo katkad rekreativno na planini i tu istu planinu više živimo kroz sliku nego u njenoj stvarnoj datosti.
Bio je stručan, ustrajan i dosljedan u svom radu ma na kojem stvaralačkom području bio. Ovom serijom fotografija vrlo nas precizno vodi po planinama i svaki je detalj slike i svaki kadar Stankova „živa riječ“ koja nas upućuje na to što u planini treba gledati i kako gledati. Fotografije su mu platforma za lakše razumijevanje planina, a i za beskrajno uživanje tih, za mnoge, nedostižnih ljepota i ambijenata.
Fotografija kao strast, kao područje djelovanja, logički je proizašla iz svih drugih njegovih aktivnosti; fotografija kao svjedok i potvrda napisanih stručnih članaka; fotografija kao umjetnička praksa visokoga estetskog standarda koju je s lakoćom radio. Fotografija, obavijena mističnošću snimljenih planina, sada jasno svjedoči i dokumentira Stankova hodočašćenja, a nam su na dar i uživanje.
Ako je planina pojam za nešto veliko, onda s pravom možemo reći da je Stanko Gilić velik kao planina. On je Čovjek Planina.
Stanko je bio dugogodišnji i počasni član Riječkoga alpinističkog kluba koji je baš njemu u čast i pokrenuo inicijativu za priređivanjem ove izložbe. Hvala im na tome!
Borislav Božić, prof.
[1] Naime, pravo ime mu je Stanislav, ali za prijatelje je bio Stanko, a i ja sam ga pod tim imenom upoznao i tako ću ga i u ovom tekstu oslovljavati.