ČOVJEK

Izložba Maksa Peča

Galerija Principij, Pod voltun 4, 51000 Rijeka od 11. do 18. siječnja 2014.

ČOVJEK
Stotinu godina… čega? Sto godina života, sto godina živjeti „sebe i svijet oko sebe“ vrlo aktivno, stotinu godina biti čovjek…
Evo i neki dan u telefonskom razgovoru stogodišnjak Maks Peč reče mi kako je obnavljao, projektirao i gradio mostove. Svaki put poslije razgovora ili susreta s njim dugo razmišljam i prepričavam prijateljima i samom sebi njegove izrečene misli. Pa da, čovjek je gradio, čovjek je stvoren da gradi. On je gradio i ono što se vidi, a i ono što je nevidljivo, a važno je. Je li, možda, to tajna Maksove stogodišnjice? Ne znam, ali me život naučio da je graditi teško… Nekidan mi Maks reče i to da se on nikada u životu nije ni s kim posvađao i onda, nastavlja uz osmijeh, kako mu je susjeda rekla da još uvijek ima vremena. Čovjek razumije drugog čovjeka i prihvaća ga u punom formatu… To je Maks Peč.
Rođen je 13. siječnja 1914. u Dugom Ratu, ali je odrastanjem i životom pravi Sušačanin. S ponosom ističe pripadnost Sušaku i to je ponovio na mostu kod Kontinentala, zastajući kod skulpture Janka Polića Kamova s riječima: „Evo mog Sušačanina.“ Školovani je graditelj što mu određuje i profesionalni posao. Poslije Drugog rata gradi mostove, ceste, obnavlja riječku luku. Aktivan je kao sportaš, ali ima veliki interes i za fotografiju tako da prvi put izlaže 1940. godine na 1. Međunarodnoj izložbi umjetničke fotografije Sušak – Fiume. No, kako sam kaže, u Fotoklub Rijeka šezdesetih godina prošlog stoljeća dovodi ga Viktor Hreljanović s kojim provodi noći i noći izrađujući fotografije u Viktorovom improviziranom laboratoriju u stanu. Bio je vrlo aktivan u Klubu do kraja šezdesetih, a jedno kraće vrijeme obnašao je dužnost tajnika i predsjednika Kluba. Teme njegovih fotografija su uglavnom more- život uz more i na moru. Ova tema posebno je bila poticajna za članove Fotokluba Rijeka jer su šezdesetih organizirali veliku Međunarodnu bijenalnu izložbu pod nazivom More. Maksove fotografije „Podne“, „ Sjena u podne“, „Nosivost 2 tone“, „Trajekt u vožnji“ i „Svitanje“ snimane su iz donjeg ili gornjeg rakursa. Dakle, ne iz uobičajene vizure, a s obzirom na njegovu profesiju to i ne čudi; vidi se da kod fotografiranja ima posebni istraživački pristup pojavnom svijetu. Taj svijet valja sagledavati iz svih vizura kako bi se spoznao u potpunosti.
Intenzivno sam istraživao arhivu Kluba i bio vođen idejom da pronađem bivše članove Fotokluba Rijeka te da ih ponovo aktiviram. U tom traganju nezaobilazna osoba bio je i Maks Peč. Oko prvih kontakata s njim pomogao mi je Egon Hreljanović, sin Viktora Hreljanovića. A o Viktoru Maks uvijek s ponosom priča i govori: „ Moj me Viktor učio fotografiji.“ Priča mi o entuzijazmu, duhu prijateljstva, o pozitivizmu, o pripadnosti interesnoj skupini – u ovom slučaju fotografskom društvu. To je ta fina, suptilna, kreativna, altruistička emanacija koja povezuje istomišljenike i taj osjećaj kolektiviteta održava i održao je mnoge udruge u njihovom kontinuitetu.

Upoznavajući Maksa i družeći se s njim, saznavao sam impresije i sličice iz povijesti Rijeke koje se ne zapisuju već žive u prepričavanju. O obnovi riječkih mostova i porušene luke poslije Drugog rata on mi redovito, u nekom obliku, pri svakom kontaktu ili susretu ispriča. Tu priču o obnovi porušenih mostova ne shvaćam samo kao faktografsko nabrajanje rekonstrukcije prostornih činjenica grada, već u meni priča o mostovima više odzvanja na metaforičkoj razini. On nenametljivo i nadasve zanimljivo govori o važnosti mostova među ljudima; da se nikada niti jedan most ne smije srušiti, a ako se poruše, te mostove koji premošćuju ljude, čovjeka i čovječnost svi moramo obnavljati, graditi. I kroz još jednu misao mi je „rekao sebe“, rekao o svom stogodišnjem neimarstvu. Jedne prilike, kada sam ga nazvao i poslije isprike da se ne ljuti ako ga smetam, ovako mi odgovori: „ E, dragi moj profesore, da sam se ja ljutio u životu ne bih ja doživio ove godine“. Danima sam razmišljao o ovim riječima, prepričavao prijateljima tu konstataciju. Zašto se ljutimo jedni na druge, zašto u sebi uopće proizvodimo taj osjećaj ljutnje? Time obezvređujemo i sebe i onog na koga se ljutimo. Poništavamo se. A Maks i život kažu: „Graditi treba!“

Maksa Peča sam upoznao kao 95-ogodišnjaka, 2009. godine. Prihvatio je moj prijedlog o počasnom članstvu u Klubu i sudjelovanju na izložbi počasnih članova za Dane sv. Vida.
Koncept izložbe je bio da izložim fotografije starijih članova Fotokluba Rijeka iz perioda kada su bili aktivni u Klubu i nekoliko fotografija koje su trebali snimiti tad u 2009. godini. Maks je nevoljko prihvatio prijedlog uzimajući mi iz ruku ponuđeni mali digitalni aparat. Nakon desetak dana ponovo smo se sreli i uz kavu, dok mi je prepričavao što je sve kupio to jutro, ja sam znatiželjno pregledavao snimke u aparatu. Napravio je prekrasnu seriju fotografija intimističkog ozračja. Pogled iz gornjeg kuta kroz prozor dnevnog boravka. To je niz fotografija u kojima pogled šeta lijevo-desno i uvijek je u prvom planu knjiga na improviziranom stoliću koju on trenutno čita. Scena koja se vidi kroz prozor zahvaća dio dvorišnog zelenila i ulicu. Ulica je dinamična i mijenja se od snimke do snimke; čas je jedan auto, čas neki drugi prolazi. Konstanta prvog plana – otvorene knjige i dinamičnost scene drugog plana, simbolički nam otvara misao o protoku i trajanju. Dok su Maksove fotografije četerdesetih i šezdesetih godina rezultat vizualnih senzacija iz svakodnevnog okruženja, ove nove su intimističke bilješke njegovih kontemplativnih stanja… Sretni smo što danas u arhivu Fotokluba Rijeka imamo tu seriju fotografija najstarijeg nam počasnog člana uopće, člana koji je snimao tad u svojoj 95. godini života. Valja istaknuti i to da nam je za našu muzejsku zbirku fotografske opreme i pribora poklonio svoj fotoaparat i bljeskalicu.

Za njega se s pravom može reći da je „živa enciklopedija“ minulog života Rijeke i Sušaka. Kao graditelj i projektant, sportaš bio je sudionik događaja koji su obilježili gradsku povijest. Vitalan, duhovit i iznimno zanimljiv sugovornik, Maks Peč s ponosom ističe rodbinsku povezanost sa sv. Leopoldom Mandićem, a prijateljevao je s mnogim istaknutim ljudima o kojima zna pričati vrlo zanimljive priče.

Borislav Božić

Prosinac, 2013.

Fotografije Maksa Peča

Comments are closed.