Boris Pajkurić, 1904. – 1970.

Rođen je u uglednoj sušačkoj obitelji 25. rujna 1904. godine kao prvo dijete Eduarda i Mileve Pajkurić. Otac mu je kao i cijela loza Pajkurića vezan za more i pomorstvo , završava pomorske škole, polaže sve potrebne ispite i plovi kao kapetan duge plovidbe i prikuplja iskustva iz cijeloga svijeta. Kao i ostali Pajkurići nacionalno je osviješten i zarana se učlanjuje u Narodnu čitaonicu riečku te je jedno vrijeme član Upravnog odbora i blagajnik ove ugledne kulturne institucije. Svojim međunarodnim iskustvom, društvenom angažiranošću te vlasničkim statusom vrlo je cijenjen i ugledan građanin Sušaka i Rijeke pa ga kao takva Carska Rusija imenuje svojim počasnim vicekonzulom u Rijeci, a tridesetih godina bit će i u statusu potkonzula Argentine na Sušaku. Majka mu Mileva potječe iz porodice Polića, također uglednih pomoraca i brodovlasnika. Ona umire u Borisovoj četrnaestoj godini.
Mladi Boris upisuje se u ugledne škole kako to i dolikuje statusu njegove porodice. Prva mu je škola Kraljevska realna gimnazija na Sušaku pa Kraljevska trgovačka akademija na Sušaku, a drugi i treći razred pohađa na Trgovačkoj akademiji u Grazu. Školske godine 1923./1924. vraća se na Sušak u četvrti razred na Kraljevsku trgovačku akademiju gdje na kraju polaže i završni ispit.
Po završetku školovanja Boris se zapošljava i radi kao činovnik do Drugoga svjetskog rata u obiteljskoj brodarskoj kompaniji, a nakon rata nastavlja isti posao u Jugoliniji. Dakle, njegov profesionalni posao odredilo je more i brodarstvo, a ono za što je vrlo strastveno živio bila je fotografija i planinarstvo. Spojio je planinarenje i fotografiju, te dvije aktivnosti koje su se uspješno ispreplitale i nadopunjavale u njegovu životu.
Kao mladić učlanjuje se u Planinarsko društvo Velebit, podružnicu na Sušaku i odmah se aktivira u fotografskoj sekciji. Mlad, dinamičan i aktivan prošao je niz planinarskih staza, izletišta Primorja i Gorskoga kotara i sve to uspješno fotografira. Već 1931. godine s bogatom kolekcijom od 75 fotografija sudjeluje na skupnoj fotografskoj izložbi u organizaciji Hrvatskoga planinarskog društva, podružnica Velebit sa Sušaka i Mosor iz Splita. Izložba je održana od 9. do 23. kolovoza na Sušaku i od 15. do 29. rujna u Splitu. Boris je neumorni aktivist i entuzijast koji s grupom istomišljenika pokreće inicijativu i osniva Fotoklub Sušak. Na Osnivačkoj skupštini Fotokluba Sušak održanoj 26. siječnja 1939. biran je za prvog tajnika društva.
Obnavljanjem fotoamaterskog rada poslije Drugog rata, sada u objedinjenom gradu i u klubu pod imenom Rijeka, Boris Pajkurić se aktivira i neumorni je član sve do svoje smrti. Ovo je prva samostalna i ujedno retrospektivna izložba koja otkriva njegov nepoznat, ali vrijedan fotografski rad. Fotografska ostavština u Fotoklubu Rijeka tematski mu je vezana za planinski pejzaž i motive mora – život uz more i od njega.
Pored kontinuirane aktivnosti u fotografiji, od fotografske sekcije u Planinarskom društvu Velebit, podružnica Sušak, preko Fotokluba Sušak pa sve do svoje smrti u Fotoklubu Rijeka, redovit je i vrlo agilan član planinarskih društava Platak i Kamenjak.
Sudjelovao je na mnogima nacionalnim i međunarodnim izložbama fotografije i dobitnik je niza priznanja i nagrada za svoj rad. Pred kraj života, točnije 1969. godine Planinarski savez Hrvatske dodijelio mu je Odlikovanje sa srebrnim znakom za samoprijegoran i zaslužan rad na polju planinarstva. Umro je u Rijeci 20. veljače 1970. godine.
Fotoklub Rijeka ovom izložbom daje doprinos valorizaciji riječke fotografije te otkrivanju i afirmaciji nepoznatih, a zaslužnih riječkih fotografskih autora.
Borislav Božić, prof.

Autor samoće i tišine

Boris Pajkurić je primjer klasičnog fotoamatera koji svojim činovničkim poslom sasvim pristojno zarađuje za sigurnu egzistenciju sebe, a kasnije i svoje obitelji. Kao mlad i obrazovan činovnik, s puno slobodnog vremena priključuje se izuzetno aktivnom Planinarskom društvu Velebit na Sušaku. U to doba u njemu djeluju vrlo ugledni i priznati građani Sušaka poput dr. Dinka Vitezića, Krste Šojata, dr. Hinka Emilija i mnogi drugi koji će izvršiti veliki utjecaj na mladog Pajkurića. Tad su podružnice planinarskog društva imale važnu društvenu ulogu jer su uz redovite izlete u prirodu organizirale i sportska natjecanja, društvene zabave, brinule se o mladima. To je vrijeme prvih desetljeća dvadesetog stoljeća kad se fotografija već konstituirala i postala obavezni pratilac svih društvenih zbivanja. Skoro pa da je bilo pravilo osnivanje fotosekcija pri planinarskim društvima, a i njihovim podružnicama. Gledano iz današnje perspektive vidi se da je značaj tih fotosekcija bio nemjerljiv – bile su rasadnici mnogih fotografskih autora te nukleusi budućih samostalnih fotoklubova. Općenito se u njima njegovala kultura fotografske slike kao važnog dokumentarno-informativnoga, umjetničkog i društvenog fenomena. U takvoj jednoj pozitivnoj i radnoj atmosferi mladi Pajkurić aktivno živi planinarski život i istovremeno se priključuje njihovoj fotosekciji na čijem čelu je dr. Hinko Emili. Članovi fotosekcije sušačkih planinara tad već nekoliko godina sudjeluju na fotografskim izložbama središnjice društva u Zagrebu. Među njima je veliki polet i radni elan. Boris također ide na sve izlete, obilazi Primorje i Gorski kotar i na svim svojim putovanjima redovito snima. Izleti su pa i samo snimanje organizirani uglavnom vikendom tako da se sav snimljeni materijal razvijao i obrađivao tijekom tjedna. Fotosekcija je bila opremljena potrebnom laboratorijskom opremom koju su ravnopravno koristili svi članovi. U takvim povoljnim uvjetima Pajkurić je vrlo brzo stvorio pozamašnu kolekciju fotografija gorskoga i primorskoga područja. S tom kolekcijom od 75 fotografija sudjeluje na skupnoj fotografskoj izložbi 1931. godine u organizaciji Hrvatskoga planinarskog društva, podružnica Velebit sa Sušaka i Mosor iz Splita. Izložba je održana od 9. do 23. kolovoza na Sušaku i od 15. do 29. rujna u Splitu.

Ove dvije aktivnosti, planinarenje i fotografiranje, ispunit će slobodno vrijeme Pajkuriću i gotovo ga u cijelosti okupirati. Vrlo često odlazi u prirodu, u planine, u višednevne šetnje i meditacije. Redovito odlazi i u Sloveniju gdje boravi po tjedan ili dva, snima. Motivi i sadržaji njegovih fotografija su priroda i more. Uredno vodi dnevnik u kojem zapisuje vremenske prilike, mjesta koja prolazi i naprosto svoje trenutna raspoloženja. Bilježi stanje tijela, uma i duše.
Boraveći na Bohinju 14. kolovoza 1961. godine piše u dnevnik: „Svanuo je prekrasan dan nakon olujne noći. Uputio sam se rano prema Bogatinskom sedlu, kamo sam stigao u 10 h. Usput sam snimao i tako mi vrijeme lijepo protiče, alaj godi planinska samoća i tišina. Na povratku se svratio u Kuću pod Bogatinom.“
A na Platku 11. listopada 1966. zapisuje: „Vrijeme oblačno i maglovito uz povremeno probijanje sunca – šetao i snimao.“
Pajkurić snima na negativima 6 x 9 i 6 x 6 cm, a ti filmovi imaju 8 ili 12 snimaka. Kad tu činjenicu stavimo u kontekst njegova dnevničkog zapisa „da je cijeli dan šetao i snimao“ , znači da je napravio jednu ili dvije snimke dnevno jer je u tim višednevnim boravcima u prirodi snimio najviše jedan ili eventualno dva filma. Za mogućnosti današnje digitalne tehnologije to je neshvatljivo malo. Dakle, Pajkurić je prvenstveno autor koji mora spoznati i doživjeti svu slojevitost, mističnosti i zagonetnost ogromnih planina kojima pohodi. On ih prvo snažno utiskuje u svoj mentalni i emocionalni ambijent, a istovremeno svoju misao, ideju sebe ostavlja u tom prostoru. To je uzajamni proces sjedinjavanja trajnoga – otvorenog prostora i malenoga – prolaznog čovjeka. Ovo tajnovito jedinstvo uspostavljeno magijom života čovjeka i prirode zrcali se u fotografijama Borisa Pajkurića. Za svih tih šetnji tiho je i polagano uranjao u samoga sebe. Snimljeni pejzaži ili prizori s dugih planinski šetnji ustvari su slikovni zapisi njegove vlastite kontemplacije; ambijenti tišine i mira. Fotografske su slike koje je Pajkurić radio kompleksne. To nisu samo trenutno viđeni prizori „uhvaćeni“ u aparat, to su slike u kojima se osjeća, a i još uvijek traje njegov kontemplativni proces. Kadar je ispunjen velikim planinskim brdima koja se postupno, u finoj tonskoj gradaciji gube u daljini. Dok ih promatramo, izazivaju u nama strahopoštovanje te potiču cijeli koloplet misli i asocijacija o moći i tajni planine. Tajna je skrivena u velikim piramidalnim formama nasumice razbacanih brda koja su trajna u svom postojanju. Čovjek ih osvaja ili vještinom penjanja, pa slavi pobjedu kad ostavi svoj znak na vrhu, ili ih osvaja sapinjući njihovu vizualnu predstavu u fotografsku sliku. Pajkurićeve fotografije planinskih motiva nisu pobjednički trofeji, već su bilješke njegova vlastita oduševljenja ljepotom i mističnošću prirode.
Druga tema autorovog interesa je more i život uz more. To su uglavnom vrlo čvrste kompozicijske sheme u mjeri klasične ili onovremene estetike kao što su fotografije „Dogovor“, „Tri generacije“, „Jedrilica“, „Na prvu stražu“ itd. On vrlo pažljivo bira scenu i trenutak njenog snimanja. To su dogovoreni susreti na koje dolazi i pravi male serije snimaka. Pajkurić ne fotografira puno, ali ono što zamisli izuzetno dobro planira i razradi pa tek onda vrlo uspješno realizira, tj. snimi. Snimajući određeni motiv, radi male kompozicijske studije mijenjajući poziciju i kut snimanja. Za razliku od planinarske fotografije ovdje imamo prisutne ljude, ribare koji u nama bude sjetu za nekim prošlim, teškim, ali i lijepim vremenima.
Fotografija „U igri“ rijetka je tema u njegovoj ostavštini. To je vrlo topla i neposredna atmosfera dječje zaokupljenosti igrom dok ih radoznalo promatra odrasla osoba, možda nečija majka ili učiteljica.
Snimao je i filmovima u boji pa čak i slajdove 6 x 6 cm. U arhivi je dosta i portreta uglavnom bliskih mu osoba iz najuže obitelji. Crno-bijela povećanja je sam izrađivao u klupskom laboratoriju dok je filmove razvijao u kući. S obzirom da je snimao na negativima većeg formata, prilikom povećanja radio je izreze, tj. konačna kompozicijska rješenja. Neke od negativa prekrio je crnom trakom i tim je maskiranjem odredio konačni izrez ili kompoziciju, a kod nekih je direktno obilježio olovkom pravokutnik koji je za povećanje. U njegovoj ostavštini je i niz kontakt kopija razrušene Rijeke poslije Drugoga svjetskog rata.
Česta je praksa bila da autor toniraju fotografije u smeđi sepia ton pa je i Boris niz svojih fotografija obradio na taj način npr. fotografije: „Podnevna tišina“, „Ruševine“, „Mala pletilja“. Ovisno o manipuliranju s kemikalijama dobivale su se različite varijante smeđe boje, a katkad je dominirao crveno-smeđi ton. Pored osnovne funkcije za dobivanje smeđeg tona ove su kemikalije imale učinak produžavanja vijeka fotografija i to je često bio razlog zbog kojeg su ih autori koristili. Dakle, ne samo iz estetskih već iz vrlo praktičnih razloga.
U sadržaju većine njegovih fotografskih slika nema ljudi. To su slike tišine, ljepote i samoće. U njima je otiskivao sebe. Bio je tih i nenametljiv po karakteru, ali ustrajan i uporan u radu i zato su ga članovi fotokluba cijenili i uvažavali. Sudjelovao je na klupskim izložbama, a nezaobilazne su bile i izložbe planinarske fotografije za koje dobiva niz priznanja i nagrada.

Borislav Božić, prof.